Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Poglavlja
This is the story of how I changed
© Me
Kopiranje/neovlašteno korištenje mog rada nije dopušteno ukoliko ja kažem suprotno.
Sva prava dizajna pripadaju mom dragom čudu Đast i talentiranoj umjetnici Afroditi
They
»[Dai X]
»[Elisabeth]
»[Kisa x Seeker]
»[Kronos]
»[Nia]
»[Noreen]
My home(s)
Forks Forum
Vampire Academy Forum
DA - profil
srijeda, 14.07.2010.
XII. Dan prije Valentinova
''Please, sit down.'' Britanac je ušao u učionicu te stao pred katedru, ljubazno nam se smiješeći. Sjeo je na stol te nas počeo zamišljeno promatrati, kao da odlučuje koji će nam zadatak dati. Nitko u učionici nije progovorio. Ovo nam je bio prvi sat s njim, a pretpostavljala sam da ga ja najbolje poznajem među njima, a ni sama ga nisam poznavala nešto najbolje. Nisam znala kakav je njegov plan nastave, ali sam se iskreno nadala da ne će biti naporan, tek mi se počeo sviđati. ''What would you like to do today?'' Nitko mu nije odgovorio. Nasmijao se te odmahnuo glavom, tako da mu je kosa pala preko lica, zbog čega je izgledao kao petnaestogodišnjak. Zgodan petnaestogodišnjak. Prezgodan petnaestogodišnjak. Metalno sam se prekorila te se zapiljila u svoje knjige i bilježnicu na stolu. Možda ne ću toliko misliti o njemu, na način na koji ne bih trebala misliti, ako ga ne gledam.
''Usually the professor decides what we will do.'' Cura udaljena par stolova je prva progovorila, na tečnom, ali s izrazitim strančkim (kaže li se to tako) naglaskom. Govorila je nesigurno, kao da ju je strah kako će on reagirat. Kamen joj je vidno pao sa srca kad se Britanac nasmiješio i klimnuo glavom.
''Well, I'm not any professor. But, you all obviously prefer that way, so.'' Ustao se od katedre te uzeo jednu knjigu iz svoje torbe. Nije bila udžbenik, više je ličila na jedan od onih prastarih klasika.
Otvorio ju je, te počeo listati dok nije došao do ulomka kojeg je tražio, nasmiješio se, te sjeo na katedru, nakašljao se i počeo nam čitati. ''Sometimes I arrive too early. I rush, and some people cling longer to life than expected.'' Iznenadila sam se kad sam shvatila da znam koja je to knjiga. Nisam bila veliki čitač, ali ova je bila posebna. Britanac je digao glavu i prešao pogledom po nama, zaustavivši se na meni. ''Is anybody, perhaps familiar whit this lines? Or this book?’’ Nitko mu nije odgovorio.
''The book thief.'' Svi su pogledali u mene. Zadržala sam svoj pogled na Britancu, ovaj put, vjerojatno zbog nedavnih događaja koji su se lako mogli povezati s tim odlomkom, mi na pameti nisu bile nikakve sretne, kamoli erotične misli. ''It's narrated by Death. And it's a book about a girl in time of World War two.''
''What did he mean with this line?'' Opet me gledao onim pogledom, od kojeg mi se činilo kao da može pročitati moje misli, koliko god to mutavo zvučalo. Promeškoljila sam se te nakašljala, maknuvši pogled s njega.
“It means that some people die too early. Sometimes, Death comes too early, he, or it, rushes.” Nisam mogla ne povezati to s mojim ocem, jednostavno mi se njegovo lice, kao i noćna mora, pojavilo pred očima. Zadivljena sama sa sobom, uspjela sam otjerati suze.
''Correct. Very well.'' Valjda shvativši da više nisam bila za priču, Britanac se okrenuo razredu. ''Has anybody else heard of this book?’’ Par ljudi je podiglo ruke, te je cijeli razred počeo komentirati knjigu, raspravljajući se oko toga što koji događaj predstavlja, kao i o tome što je pisac želio s kojom situacijom reći. Nisam ih slušala. Bili su poput šuma u pozadini.
Uzela sam dnevnik, stavila današnji nadnevak i potpuno isključila učionicu iz svijesti. Moja meni najdraža vrlina. Sebičnost nekad dobo dođe, kao i jednostavno nezanimanje za druge.
Dragi Diary
Sutra je Valentinovo. A ja nisam pretjerano uzbuđena. Bila sam do prije nekih 10 minuta. Sad, više ne.
Ne želim zaboraviti oca, ali ga se isto tako i ne želim previše prisjećati. Jednostavno me previše boli. Čak mi je jedna glupa rečenica uspjela upropastit dan. Samo zato što me podsjetila na njega. Što me vrlo nervira.
Ne volim biti slaba. Jako.
Čak se više ne mogu ni veseliti zbog jučer. Kad se prisjetim, teoretski znam da je bilo predivno, i da sam sretna zbog toga, ali nema onog osjećaja u meni. Nadam se da će me ovo brzo proći, ova glupa depresija. Nemam vremena za nju.
Danas idemo (mi cure) do centra. Šoping, nakon (pre)dugo vremena. Mislim da nismo nekih mjesec dana bile. A znaš da je to puno za mene. Za Saru i Lanu baš i nije,uglavnom idu zbog Ane i mene. A i njima nekad nešto zatreba.
Moram kupiti nešto Toniju za Valentinovo/godišnjicu. Nemam blage veze što će to biti. Nadam se da ću jednostavno znati kad budem vidjela. Nije da nisam razmišljala o poklonu. Parfem, CD, majica… ali mi sve zvuči tako nekako glupo i nedivno. Želim nešto originalno, ali ne znam što da to bude.
Isto tako moram kupiti haljinu za sutra a i neke nove majice. Čula sam da su uveli u prodaju majice Shane Dawsona. Znaš koliko volim tog čovjeka. Ako nitko drugi, njegovi videi me uvijek mogu oraspoložit.
Morat ću si kupiti sve uzorke.
Zvonilo je. Pozdravljam te Diary.
Pusa.
Spremila sam knjige, bilježnicu i dnevnik u torbu te se uputila van.
Nisam previše voljela kič, kao ni crvenu ili bilo koju previše roza-sličnu boju, ali mi je okićenost hodnika uspjela smanjiti glupu depresiju. Podsjetila me da sutra idem van s Tonijem, što znači da ćemo biti sami. Isto tako mi je vratila sjećanje od jučer na top liste u mojoj glavi. Kao što već rekoh, rijetko kad razmišljam samo o jednoj stvari.
Ušla sam u blagovaonicu te shvatila da sam se malo požurila. Bila je gotovo potpuno prazna. Pogledala sam na sat i vidjela da zapravo nije bilo toliko rano, ručak se posluživao u dva sata popodne, a sad je bilo pola dva. Blagovaonica inače bude krcata.
''Šališ se! Gdje?'' Pored mene je protrčao neki lik, kojeg sam znala samo kao kretena sa druge godine, uzbuđeno pričajući sa prijateljem pored sebe.
''Na parkiralištu. Kažu da je već počelo biti krvavo.'' Glupavo su se nacerekali, što me natjeralo da okrenem očima na mušku površnost i glupoću.
Otišla sam do švedskog stola kad mi je ne tako predivna misao prošla glavom. Parkiralište, krv, dečkima primamljivo.
Istrčala sam iz blagovaonice, sretna što školski kodeks dopušta starke. Nisam u pravu. Ponovila sam si tu rečenicu otprilike sto puta u glavi. Uvijek sam voljela biti u pravu, ali trenutno bih dala sve da sam užasno u krivu.
Približivši se parkiralištu čula sam viku i klicanje. Kao i jauke.
Gmizavci su mi preplavili leđa, a najedanput me užasno potjeralo povraćat. Znači na to ljudi misle kad im je muka zbog toga što su zabrinuti. Progurala sam se kroz masu ljudi, što zapravo nije bilo vrlo lako, i vidjela dvojicu dečkiju kako se tuku u sredini.
Bili su prljavi od zemlje, krvi i mokri od znoja. Oko njih su svi klicali i nadvikivali se s njihovim imenima, kao i prijedlozima gdje da koji kojeg udari.
Lica su im bila prepuna malenih posjekotina, krvavih mrlja i nečeg što me opasno podsjećalo na izbljuvak, iako sam znala da se vjerojatno radi o zemlji i pijesku i šljunku koji su prekrivali parkiralište.
Trebala bih se ispraviti. Samo je jednom lice tako izgledalo. Onom koji je bio na podu, skvrčen poput malog djeteta, dok se pokušavao ustati. Drugi je stajao nad njim, samo s jednom crvenom mrljom kod usana. Usana koje sam jako voljela.
Naravno, kao što sam i pretpostavila, radilo se o Toniju i Luki. Toni je već saznao što je Luka napravio.
Luka se ipak uspio ustati te je krenuo udariti Tonija, koji se samo lagano izmaknuo, te je ovaj pao na pod, što je navelo publiku u grohotan smijeh i još jače povike. Povici su se uglavnom sastojali od nagovaranja Tonija da ga dokrajči.
Iskoračila sam u krug u kojem se odvijala borba, a Toni je podigao pogled sa Luke, vjerojatno očekujući nekog tko mu se planira usprostaviti, sudeći po njegovo izrazu na licu. Licu koje je jučer bilo toliko blago i predivno. I koje sam obožavala satima gledati. Lice, koje me trenutno plašilo. Užasno. Izgledao je kao da je spreman ubiti nekog. A taj netko je bio Luka.
Neki glas u mojoj glavi mi je govorio da bih trebala biti polaskana. Ipak je to radio zbog mene. Isto tako, da ga se ne bih trebala bojati. Da ovo radi zbog mene.
Taj glasić, u tom trenutku, je bio previše tih.
Uplašeno sam gledala u Tonija, koji me sad promatrao sa šokom na licu. Šokom koji je bio pomiješan sa trunčicom srama. Suze su mi se nakupile u očima, a ja ih ovaj put nisam susprezala. Prelile su se preko ruba, odmahnula sam glavom, okrenula se te se progurala kroz gomilu. Gomilu koja me baš i nije primjećivala.
Čula sam povike iza sebe. Povike moga imena. Kao i ja negodovanje mase ljudi.
Potrčala sam.
Usprkos nedavnoj sreći na pomisao mene same s Tonijem, trenutno sam željela biti s bilo kim osim s njim. Znala sam da nije fizički moguće da ja pobjegnem od njega. Mogao me sustići noseći još jednu osobu na leđima (što je zapravo bilo provjereno, tokom jedne zabave), kamoli dok je pun adrenalina, i dok meni srce prejako kuca u glavi, a dok mi suze mute vid.
''Čekaj.'' Osjetila sam stisak na svojoj nadlaktici. Ali glas nije bio muški. ''Profesori i zaštitari su došli.'' Okrenula sam se i vidjela Lanu koja me zabrinuto promatrala, povremeno se okrećući prema mjestu gdje se do maloprije nalazila masa ljudi. Sad ih je bilo još samo par, oni koji nisu uspjeli pobjeći.
''Bojim ga se.'' Rekla sam tihim glasom. Kao u malenog djeteta koje priča majci o čudovištu koje ga vreba u snu. Lana me podragala po licu, obrisavši mi suze te me povukla prema našoj klupi. Nisam ni primijetila da sam toliko dugo i tako daleko otrčala. Sjele smo a ona me čvrsto zagrlila.
''Znaš da tebi nikad ne bi naudio.'' Rekla mi je ozbiljnim glasom. Činjenica da je prestala razgovarati sa mnom kao da bi se svakog trenutka mogla raspasti me u tom trenutku vrlo obradovala. Ali nisam mogla natjerati osmijeh na svoje lice.
''Znam.'' Odmaknula sam se od nje i zagledala se u pod. Ona me pomilovala po licu i poljubila u tjeme. Iako me njeno pretjerano majčino ponašanje nekad nerviralo, trenutci u kojima su mi jako bili potrebni su bili daleko češći. Sitno sam se nasmiješila i pogledala u njene zabrinute oči. ''Jesu li ga uhvatili?'' odmahnula je glavom a meni je kamen, za kojeg nisam do tog trenutka znala da je tamo, pao sa srca te sam duboko udahnula i obrisala par suza sa svog lica.
''Prije nego su došli je krenuo prema tebi, tako da ga nisu vidjeli.'' Podigla je noge gore i skupila ih ispod sebe, okrenuvši se prema meni. ''Mislim da nitko ne će ni pomisliti reći tko se tukao.'' To sam joj vjerovala. Koliko god njihovi roditelji bili strogi, ili koliko god se oni bojali škole, nikome ne će ni pasti na pamet odati Tonija. Ako ne zbog straha, onda zbog prijateljstva.
''Ne volim kad je takav.'' Digla sam noge na klupu te ih obujmila, stavivši bradu na koljena.
''Jel znaš zašto su se tukli? Mislila sam da su si oni dobri.'' Ovo baš i nisu bile okolnosti pod kojima sam željela najboljoj prijateljici reći da više nisam djevica. Nije da sam jako puno bila o tome razmišljala, ali nikad si nisam to ovako predočila. Čak ni slično. ''Luka je idiot, ali činilo se da je Toniju drag.'' Lana se namrštila te se zapiljila u pod, izgledajući kao da pokušava riješiti jedan od svojih zadataka iz kemije koje j često vježbala za natjecanja. Nije previše to voljela, preferirala je biologiju, ali su joj ta natjecanja donosila velike bodove za ostatak školovanja. Sama natjecanja i ne toliko, više njeni visoki plasmani na njima.
''Zbog mene.'' Izvadila sam gumicu iz džepa suknje te povezala kosu u visoki rep.
''Luka ti se opet upucavao?'' posprdno me pitala.
''Ne. Mislim je, ali nisu se zbog toga tukli.''
''Nego?'' sad je bila znatiželjna. Više nije bilo rješavanje kemije, nego učenje novog gradiva iz biologije.
''Sjećaš se kad si me pitala gdje sam jučer bila?'' klimnula je i nastavila me znatiželjno promatrat. Duboko sam udahnula te joj ispričala cijeli jučerašnji događaj. Počevši sa čitanjem oporuke, koje sam samo na kratko spomenula, te nastavivši s zbližavanje s Britancem. Nisam joj pričala detalje, a i ona je izgledala kao da ih baš i nije željela čuti. Prijateljstva mogu biti jaka, ali isto tako imaju granice. ''Katarina je već ujutro znala. Mislila mi je to nabiti na nos.'' Završila sam dugi monolog te se protegnula.
''To me ne čudi.'' Okrenula je očima te se uhvatila za stomak. Nasmijala sam se te smo obje krenule u blagovaonicu. Nismo imali još dugo, ali pet minuta za desert se uvijek moglo naći. Izgleda da ćemo opet preživjeti dan na medenjacima. ''Jesi li pročitala pismo?''
''Ne.'' Ušle smo u blagovaonicu te otišle do stola gdje su sjedile Ana i Sara, uzevši njihove deserte. Ana se nasmijala a Sara nas je prostrijelila pogledom, ali nije ništa rekla. ''Nisam imala kad. Potpuno sam bila zaboravila na torbicu.'' Začulo se zvono koje je označavalo da nastava opet počinje za pet minuta. Lana i ja smo utrpale ostatke kolača u usta te otišle na sat sociologije.
Dogovorile smo se da ćemo biti na još dva sata, a onda ići u centar. Ana je već obavijestila svog vozača, a Sara je izrazila svoje veliko oduševljenje.
Nisam susrela Tonija u na hodnicima, što mi je bilo drago. Pokušavala sam što više pogurati sjećanje na parkiralište na kraj liste u mom umu. Zahvaljujući Lani, vrlo mi je dobro išlo. Zaokupljala mi je um s idejama što mu mogu pokloniti, kao i kakvu haljinu mogu obući, gdje će me možda odvesti, kakvu frizuru trebam napraviti i sličnim ženskim temama o kojima inače nisam pričala s njom. Imale smo različite ukuse, tako da sam izbjegavala teme oko odječe i uzoraka, jer smo se uglavnom na kraju svađale oko toga, jedna drugoj ismijavajući ukus. Te svađe bi bile zaboravljene do ujutro, ali ovog puta ih nije bilo. Mogla sam doslovce vidjeti napor koji je ulagala da mi ne poklopi na svaku upotrebu riječi crno u rečenici.
Ne znam koja je razlika između sestre i majke, nisam nikad imala ni jedno, ali sam znala da sam zbilja bila sretnica. Dobila sam oboje u jednoj osobi.
***************************************************************************************************************************
''Ta haljina je jednostavno prekratka.''
''Ističe joj noge.'' Sara je nadodala, ali je Lana i dalje negodovala.
''Prekratko.'' Ponovila je.
''Podsjećaš me na Katarinu.'' Sve tri smo se okrenule prema Ani koja me gledala napućenih usana, blago se mršteći.
''Skidam.'' Sve su prasnule u smijeh, a ja sam ušla u kabinu i skinula haljinu sa sebe. ''Ostajemo li još ovdje ili idemo u drugu trgovinu?''.
''Ovo je sedma koju si probala.'' Mogla sam vrlo jasno čuti dosadu u Sarinom glasu. Nije da ju je čak ni pokušala sakriti.
''Možda ipak da promijenimo trgovinu. Ovdje nam ništa nikome ne odgovara.'' Čula sam šuškanje dok je Lana pričala. Već su počele kupiti stvari. Počela sam navlačiti majicu kad mi je netko pokucao na vrata kabine.
''Probaj još ovu.'' Kroz otvor iznad vrata mi se pojavila crvena haljina sa crnom mašnom oko struka. Ana je bila šutljiva i povučenija, ali je imala jako dobar ukus. Nekako je znala odabrati stvari koje bi se svidjele Lani, one koje bi se svidjele Sari i one koje bi se meni. Iako smo imale drugačije ukuse.
Navukla sam haljinu na sebe i namršteno se promotrila. Mrzila sam kad haljina predivno izgleda na vješalici a ne meni ne. To je bio glavni razlog zbog kojeg sam preferirala hlače i majice. Izišla sam van te se nasmijala kad su sve tri dobile isti izraz, duplikati mome kad sam se pogledala.
''Hot Topic. Idemo prvo tamo.'' Uzela sam svoju torbicu te smo sve četiri izišle iz trgovine u veliki hodnik, ili bi hol bila bolja riječ, velikog trgovačkog centra.
''Jesu li zbilja došle nove majice?'' Sara je napokon malo živnula. Vjerojatno je i išla s nama samo zbog Hot Topica. Napokon, oni su držali većinu stvari koje je ona nosila. Natpisi, slike (većinom) mrtvih glazbenika ili glumaca, kao i majice youtuberaša.
Već par godina sam željela raditi vlogove, samo nikad nisam započela. Imala sam svu opremu; dobru kameru, odličan kompjuter kao i program za videe. Jedino mi je falila tematika vlogova. Tražim ju već dugo. Na kraju sam se zadovoljila sa gledanjem tuđih, iako sam si obećala da ću jednog dana iskoristiti taj Youtube korisnički račun za pravo uploadanje videa, ne samo komentiranje.
''Jel to onaj lik kojeg uvijek gledaš?'' spustila sam majicu natrag na policu te počela gledati druge uzorke, pokušavajući smiriti ruke koje su mi se nerazumno počele tresti.
''Da.'' Kratko sam odgovorila, te uzela po jedan primjerak za svaku veličinu, kako bi odlučila koja mi najbolje stoji.
''Pogledao sam neke njegove vlogove. Zabavan je.'' Krenula sam prema kabini, ali mi je Toni stao na put, ležerno se oslonivši na policu, usredotočen na prsten koji je prevrtao u ruci.
''Drago mi je.'' Prebacila sam težinu na drugu nogu, te prekrižila ruke na prsima, čvrsto stežući majicu u rukama. Toni je podigao pogled sa prstena te me ozbiljno promotrio.
''Ljuta si na mene.'' Samo sam klimnula. Čemu nijekati? Ionako zna kakvo je moje mišljenje o njegovim glupim tučnjavama. ''Tretman šutnje?''
''Nemam ti ništa za reći.'' Zašto mi je glas uvijek mogao ostati hladan i ravan kad sam prijetila, pokušala ignorirati ili jednostavno pričala s bilo kojom osobom osim Tonijem? Zašto s njim nisam uspijevala održati ravnoću u tonu? Što je on to imao da je toliko djelovalo na mene?
Uhvatio mi je podlakticu te me povukao prema sebi. Nisam rasplela ruke sa prsa, niti sam ga pogledala u oči. Samo sam se zapiljila u njegova prsa. Stavio mi je prst pod bradu te me natjerao da ga pogledam.
''Ne volim kad se ljutiš na mene.'' Namrštila sam se i otvorila usta kako bi mu odgovorila da si je sam kriv, ali nisam imala priliku. Stavio mi je prst na usta i namrštio se. '' Pusti me da dovršim.'' Zatvorila sam usta te ih napučila. To mi je izmamilo maleni osmijeh. ''Znam da sam ja kriv.'' Nakašljao se te se opet uozbiljio. ''Ne volim kad se ljutiš. Ali, malena, objasni mi zašto si plakala.'' Glas mu je postao tužan, kao i izraz lica. Ruka koja je bila na mojim usana je sad bila na mom obrazu, dok me on blago milovao.
Nisam znala što mu reći. Da ga se bojim? To ne bi bilo potpuno točno. Da ne volim da se tuče? To već zna, a i ne objašnjava zašto sam plakala.
Zadovoljila sam se slijeganjem ramenima.
Naslonio je svoje čelo na moje a nosovi su nam se dodirnuli. Nisam imala gdje gledati osim u njegove oči. Oči koje su napola bile ispunjene suzama.
Ispustila sam majice iz ruku te ga zagrlila oko vrata, približivši mu se u potpunosti.
Nasmiješio se a jedna suza, mu se prolila preko obraza. Obrisala sam ju sa svojim nosom te ga poljubila. Gorljivo mi je uzvratio.
Nisam se u tom trenutku mogla sjetiti zašto sam trebala biti ljuta na njega. Ili ga se trebala bojati. Ili se trebala kloniti njega.
Jedino što mi je bilo na pameti je da je tužan. A da ga ja ne volim gledati tužnog. Kao i da ću napraviti bilo što da on ne bude tužan.
Isto tako da je promijenio parfem. I da su mi prsti u njegovoj kosi. I da su njegove ruke na mojim leđima. Da mi njegovi prsti prolaze po leđima, ostavljajući trnce za sobom.
Čuli smo nakašljavanje iza sebe te smo se odvojili. Prodavač ja prošao pored nas, pogledao nas podignutih obrva te samo nastavio dalje.
Toni se sagnuo te podigao majice koje sam ispustila, vrativši mi ih natrag u ruke. Više nije bilo ni traga suzama, samo mu je maleni osmijeh krasio predivno lice. Iako sam mogla vidjeti da ga nešto muči.
''Postoji li vaša svađa koja traje makar jedan dan?'' čula sam Saru iza sebe te se sam se okrenula. Cure su nam prišle s novim kupljenim majicama u vrećicama koje su nosile u rukama.
''Mislim da nam je dosad rekord nekih deset sati.'' Ozbiljno joj je uzvratio Toni na što smo se svi nasmijali.
''Veličina S.''
''Molim?'' zbunjeno sam pitala Lanu.
''Veličina S će ti odgovarat. Nekako su im čudne. Trebaš vidjeti kolika je L.'' klimnula sam glavom te uzela sedam majica veličine S, svaka s drugačijim uzorkom. Kao i jednu XM, koja će mi biti nova pidžama.
''Ideš s nama u daljnji šoping?'' pitala je Ana Tonija kad smo izišli iz trgovine. On joj je uzvratio podignutim obrvama i okretom očima. Pozdravio je cure, mene poljubio te otišao kroz klizna vrata, a nas četiri na pokretne stube prema gore. ''Nisam ni mislila.'' Rekla je tiho Ana na što sam se zahihotala. Sve trgovine, ljudi unutar i van njih, kao i biljke i natpisi su mi odjednom postali puno ljepši.
''Što ćeš mu kupiti?'' pitala me Lana sat vremena kasnije, nakon kupljene haljine (modro plava (gotovo crna) bez naramenica, do malo iznad koljena, uz tijelo, od pamuka) i novih crnih štikli (Louboutin, naravno), promatrajući trgovinu s muškim satovima i nakitima. Ugrizla sam se za usnu te se pridružila promatranju, dok su Ana i Sara produžile do pizzerije.
''Nemam blage veze.'' Ništa u izlogu mi nije izgledalo posebno. Bilo je lijepih stvari, ali ništa specijalno posebno.
''Znaš li barem otprilike? Nakit? Parfem? Sat? Odjeća?'' sve navedeno mi je zvučalo tako isprazno.
''Da mu možda nešto nacrtaš?'' Sara i Ana su nam se pridružile. Ana nam je pružila pizze, a Sara je potvrdno klimnula na Anin prijedlog. Koji nije zvučao loše.
''Nije loše. Ali mi je to nekako malo.'' Zagrizla sam svoju vegetarijansku pizzu, te neodlučno slegnula ramenima. Sve četiri smo sjele za jedan od stolova nekog kafića, odložile vrećice na jednu od slobodnih stolica.
''Neka bude nešto osobno.'' Predložila mi je Sara. ''Neki poseban događaj, ili osoba, ili slično. Nešto što vama osobno nešto znači.''
''Poklon; parfem ili nakit, mu uvijek možeš kupit.'' Nadovezala se Lana. ''Trebalo bi biti nešto što ne može zamijeniti, ako kužiš što želim reći.'' Zamišljeno sam klimnula glavom i zagrizla još jedan komad pizze, pokušavajući se sjetiti što bih mogla nacrtati.
Slika mi se stvorila u glavi. Ne će mi biti potrebno puno stvari. Okvir, tempere i par sati.
Zadovoljno sam se nasmiješila, sretna što sam smislila savršen poklon za Valentinovo.